Prije tri godine, upravo 8. studenoga 2023.,  na Svjetski dan pijanista, u našu školu stigao je pijanino. Teško je reći je li to bila slučajnost ili lijep znak sudbine, no taj dan označio je početak jedne priče koja i danas traje.

Profesorica Martina Šifkorn-Labazan uspjela je pronaći sponzore i postaviti pijanino u hodnik škole.

Ovo je njezina priča.

Prije tri godine u našu je školu u hodnik stigao pijanino.

Bila je srijeda. Istovarili su ga iz školskoga kombija teškom mukom tri muškarca jer prosječan pijanino teži približno tonu. Mojoj radosti nije bilo kraja. Nakon mjeseci traženja po malim oglasnicima konačno se ukazao jedan dostojan naše škole – crn, lakiran, dobro očuvan, pravi „frajer“, marke Belarus.

San o pijaninu u školi konačno je bio ispunjen. Puno je bilo skeptičnih kolega: „Ma neće ti to nitko htjeti svirati, znaš kakvi su učenici.“

Ipak, u našoj školi puno je učenika koji pohađaju glazbenu školu pa su navikli na muziciranje pred širokim auditorijem te su odlučili pokazati svoje umijeće i drugim učenicima.

Kako to prekrasno zvuči! Svaki put kada bi netko odlučio zasvirati, ograde na hodniku načičkale bi se učenicima i na odmoru bismo prisustvovali pravom malom koncertu nakon kojega bi uslijedio iskreni pljesak podrške i poziv na bis.

Cilj postavljanja pijanina u hodnik i sva muka vezana uz pronalazak sponzora seže u moje djetinjstvo kada se nije moglo baš samo tako kupiti pijanino, što zbog financijskih razloga, a što zbog sumnje mojega oca. Još uvijek mi odzvanjaju njegove riječi: „Martina, ti to ne buš dugo štela svirati pa bu to onda samo stajalo!“

Tako sam ja umjesto željenoga pijanina dobila harmoniku, koja ipak nije bila tako velik financijski rizik, a opet nisam mogla prigovoriti ocu da nemam mogućnost svirati neki instrument.

Ta opsjednutost klavirom traje i danas. Kada već ja nisam mogla imati klavir, želja mi je omogućiti učenicima Gimnazije da ustraju u glazbenoj naobrazbi, da pokažu ostalim učenicima ljepotu muziciranja te možda potaknu u nekima skrivene glazbene talente.

Nabava pijanina tek je prvi dio mojega plana. Želja mi je pronaći sponzore za veliki koncertni klavir na kojemu bi se redovito održavali koncerti u našoj školi.

Ovim putem pozivam sve učenike koji znaju svirati da bez straha pokažu svoje glazbeno umijeće i da nas ponekad počaste svojom virtuoznošću.

Zahvaljujem prošlogodišnjem maturantu Luki Kišu koji je prošle godine najviše svirao i koji je bio onaj jezičac na vagi koji me potaknuo da se angažiram u nabavi pijanina.

Naime, Luka je bio sa mnom na Erasmusu u Francuskoj i, čekajući let za Zagreb u zračnoj luci Charles de Gaulle u Parizu, naišli smo na prekrasan crveni pijanino koji je Luka odmah počeo svirati.

Upitala sam ga nakon sviranja: „Luka, ako nabavim pijanino za našu školu, hoćeš li svirati?“ „Da, naravno, profesorice, svečano obećajem!“

Moram iskreno priznati da sam bila skeptična kao i prije mnogo godina moj otac, no odlučila sam riskirati.

Luka je održao svoje obećanje i pijanino se pokazao kao odlična i isplativa investicija. Zahvaljujem Luki, Damjanu Koštariću i ostalim učenicima  na satima prekrasnoga  sviranja i želja mi je da njihovo mjesto zauzmu drugi učenici te nastave prenositi radost muziciranja u našoj gimnaziji.

Martina Šifkorn-Labazan